Ako djeci ističemo važnost i korisnost učenja materinskoga jezika, postoji velika vjerojatnost da će ga s radošću, a onda i s uspjehom, učiti i primjenjivati.
Povodom skorašnjeg obilježavanja Europskog dana jezika razgovarali smo s doc. dr. sc. Martinom Kolar Billege s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. U suautorstvu i samostalno objavila je više od dvadeset znanstvenih radova iz područja metodike hrvatskoga jezika. Suautorica je više udžbenika od 2006. godine (uključujući i digitalne udžbenike od 2014. godine), metodičkih priručnika i ispita za hrvatski jezik u primarnom obrazovanju. Sudska je vještakinja u području autorstva udžbenika, no za sebe često kaže da je prije svega učiteljica.
Započeli ste svoju karijeru učiteljice u OŠ dr. Ante Starčevića. Čega se najradije sjećate iz vremena provedenog u razredu?
Svaka će Vam učiteljica i svaki učitelj iskreno reći da se sjeća djece. I ja Vam to kažem jer se sjećam njihovih pogleda, njihove iskrenosti i veselja u školskim klupama. S odmakom od nekoliko godina sve te stvari i dalje jednako živo pamtim i još uvijek učim od njih.
Ubrzo ste razred pun učenika zamijenili dvoranom punom studenata. Koliko je rad s učenicima obilježio Vašu karijeru i smatrate li ga važnim u nastavku znanstvene karijere?
U toj dvorani punoj studenata uvijek je riječ o učenicima. Velika je odgovornost i velika čast poučavati studente kako poučavati učenike. Metodika je iznimno zahtjevan i specifičan kolegij. Na temelju novih spoznaja i vlastitoga iskustva osjećam veliku odgovornost koju želim prenijeti studentima kad im govorim da u razredu nema pokušavanja, da svaki učiteljski postupak ima svoje što i zašto, da je improvizacija dopuštena, ali na razini jazz improvizacije... potpuno osmišljeno i s razlogom, kako bi se ostvario cilj. A cilj je u razredu uvijek isti: potaknuti osjećaj radosti zbog istinski naučenoga, zbog razvijene vještine, njegovane sposobnosti koja će u životu djetetu pomoći dalje učiti i stvarati. No, uz sve to iznimno je važna ljubav prema djeci. Ta ljubav podrazumijeva iskrenu brigu za njih i odgovornost prema njima.
Uskoro se obilježava Europski dan jezika i to ukazuje na društvenu odgovornost prema jeziku. Mislite li da se u hrvatskom javnom prostoru dovoljno ističe potreba za učenjem hrvatskog jezika?
Postoje znanstvene, popularno-znanstvene emisije u medijima, organiziraju se okrugli stolovi i simpoziji o važnosti i poziciji hrvatskoga jezika. Postoje instituti i fakulteti koji rade na promicanju hrvatskoga jezika, u školama se pojedinci trude naznačiti njegovu važnost poučavajući, ali vodeće osobe u odgojno-obrazovnom sustavu to još nisu podržale. To znači da otkada je smanjena satnica Hrvatskog jezika u osnovnoj školi (2006. godine) brojna znanstvena istraživanja i inicijative stručnjaka i znanstvenika nisu uspjele ništa promijeniti.
Mislite li da je obilježavanje Europskog dana jezika važno i na razini učenika u razrednoj nastavi?
Svakako je važno, a osobito je važno istaknuti ljepotu i značenje hrvatskoga jezika kao dijela hrvatskoga identiteta pa i u europskom kontekstu. Ako djeci ističemo važnost i korisnost učenja materinskoga jezika, postoji velika vjerojatnost da će ga s radošću, a onda i s uspjehom, učiti i primjenjivati.
Ovih se dana često spominje težina školskih torbi. Mislite li da ideja rasterećenja školskih torbi i učenika podrazumijeva bolje obrazovanje?
Rujan je. Najčešće medijske poruke vezane uz obrazovanje u to doba godine odnose se na težinu školske torbe. Taj je problem rješiv odlaganjem knjiga u ormare i police, međutim svođenje znanja na grame ne može pridonijeti učenju. Knjige i svi pripadajući materijali moraju cjelovito obuhvaćati sadržaje za učenje, ponavljanje i uvježbavanje. Nekritičko smanjivanje sadržaja i njegovo izostavljanje iz udžbenika jako će otežati učenje, iako možda olakša torbe. Stručnjaci iz različitih područja (metodike, matičnih znanosti i odgojno obrazovnih znanosti) trebaju odrediti koji je sadržaj potrebno i moguće poučavati u određenom ciklusu kako bi se znanje moglo nesmetano stjecati. Autorima udžbenika (koji bi trebali biti vrsni stručnjaci!) potrebno je dopustiti da osmisle najbolji metodički put koji će učenicima omogućiti stjecanje znanja, a onda i razvoj kompetencija.
Taj put verificirat će učitelji koji neposredno u razredu rade s djecom. Iz odgovornosti i ljubavi prema djeci, učitelji se preispituju, usavršavanju i mijenjaju svoje metode i postupke, ali uvijek rade za dobrobit djece nastojeći obrazovati i odgajati znalce, a ne neznalice.
