Prije osamnaest godina kao studentica apsolventica još bez diplome počela sam raditi u školi na samom istoku naše domovine. Put me je, kako onda tako i danas, vodio kroz Vukovar. Prvi dojmovi Vukovara u ono vrijeme bili su neopisivi.
Cijeli grad pomalo je nalikovao čudnom gradilištu: većina razrušenih kuća, tek poneka obnovljena, a među onima koje se obnavljaju nisi mogao razaznati treba li je obnavljati ili rušiti pa graditi iz temelja. Ljudi koje sam susretala malobrojni, zabrinutih i žalosnih lica. Samo neki međusobno razgovaraju. To je bio povratnički Vukovar, zabrinut i žalostan.
Tijekom svih ovih godina grad je oživio. Kuće su izgrađene, život u Vukovaru poprimio je sebi osebujan oblik. Svakodnevno putovanje kroz Vukovar donijelo mi je nove priče, nove ljude, nove poglede na život. Te priče često dijelim sa svojim učenicima. Posebno ih pripovijedamo svake jeseni kada 18. studenog obilježavamo Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Pričam im o osobnim dojmovima tijekom godina povratka, pričam im o svojim prijateljima iz Vukovara, njihove priče prenosim generacijama koje dolaze. Pričam o razrušenim kućama i novim crvenim krovovima. Pričam o ljubavi, miru i međusobnom uvažavanju.
Vjerujem kako svaka učiteljica i svaki učitelj u našoj domovini obilježava ovaj dan u svome razredu ili da se to čini na razini cijele škole. Svi sigurno imaju i pripremljene materijale. Imam želju i priliku ovim putem podijeliti način na koji sam ove godine svojim učenicima 2. razreda osmislila integrirani dan. Uz manje preinake materijali se mogu prilagoditi i ostalim učenicima razredne nastave. Tema je Vukovar mi priča. Vjerujem da svima ovaj grad heroj ima puno toga ispričati nakon 25 godina. Meni on priča svoju priču svakoga jutra kada iznova ugledam kako vukovarska golubica mira bezbrižno leti na vukovarskom nebu.
