Naši učenici nerijetko Povijest doživljavaju kao nastavni predmet krcat podatcima koje je teško i naporno pamtiti. Težnja je svakoga nastavnika smisleno i svrhovito učenje i poučavanje u kojemu bi bili vidljivi dobri rezultati rada i interes učenika za predmet. Kao prilog kreiranju kvalitetnije nastave danas se bavimo nastavnom strategijom studije slučaja te kako ju pripremiti u nastavi povijesti.
Studija slučaja (eng. case study) kao istraživačka je metoda prvi put primijenjena u školi za poslovnu administraciju harvardskoga sveučilišta u Bostonu početkom prošloga stoljeća. Studija slučaja podrazumijeva analizu specifične pojave, procesa ili događaja koji mogu poslužiti da se razjasne pojedini fenomeni i donesu relevantni zaključci. Slučaj može biti obuhvatniji ili može predstavljati određeni segment neke problematike koji je pogodan da se zaključci generaliziraju i/ili uoče određena odstupanja.
Studija slučaja iz znanosti se preslikala u nastavu kao didaktička strategija te nalazi široku primjenu u svim nastavnim predmetima. U nastavi povijesti tema za ovakav pristup ima napretek: proučavati se mogu određene osobe, skupine ljudi, povijesna mjesta, arheološke lokacije, institucije, događaji, fenomeni i slično. Unatoč velikomu izboru odabir primjera za studiju slučaja nije lak zadatak za nastavnika. Potrebno je imati solidno predmetno znanje te jasnu predodžbu o tome što se želi da učenici postignu radom na studiji slučaja i koje didaktičke korake planiramo primijeniti u izvedbi takve nastave.
Za razliku od materijala u udžbenicima koji sadrže već oblikovanu povijesnu priču i zaključke, studiju slučaja u nedostatku gotovih materijala nastavnik uglavnom osmišljava samostalno. Studija slučaja treba sadržavati određene informacije, ali bez gotovih zaključaka. Zadatak je učenika da radom na studiji slučaja izdvoje relevantne informacije koje će poslužiti kao dokazi u oblikovanju odgovora na početno pitanje ili zadani problem. Rad na studiji slučaja sastoji se od dva dijela: prvi dio čini rad na samome slučaju, a zatim rasprava o njemu i iznošenje rezultata spoznaje. Proces učenja od učenika traži primjenu niza istraživačkih postupaka: slučaj se analizira, a zatim se na temelju analize konstruira novo znanje. U idućemu se koraku vrši procjena ili vrednovanje te priopćavanje rezultata na učenicima prilagođen način.
Studija slučaja može se poučavati kao dodatak u obradi neke lekcije. Tad ćemo koristiti manje segmente i dijelove studije za analizu. Studija slučaja zbog svoje reprezentativnosti može poslužiti kao jedini nastavni materijal za stjecanje činjenica i objašnjavanje novoga gradiva. Osobito je pogodna za rad na izbornim temama predviđenih novim predmetnim kurikulumom. Metoda se često koristi u grupnome radu s naglaskom na razrednu diskusiju što rezultira visokom aktivnošću učenika. Individualan rad na studiji slučaja također je moguće provesti, osobito ako ju koristimo za vrednovanje naučenoga. (vidi primjer 2)
Materijali i primjeri studije slučaja trebaju se prilagoditi prethodnomu iskustvu i znanju učenika. Niži uzrasti radit će na jednostavnijim primjerima, mogu raditi na dijelu sata, a rezultate rada predočit će na njima adekvatan način. To može biti igranje uloga, crtež, storyboard, strip, kratka prezentacija, usmeno predstavljanje i slično. Stariji učenici, koji su iskusniji u radu na tekstu i analizi izvora, odabrat će složenije oblike priopćavanja. Osim po dobi studije slučaja mogu se prilagoditi po razini primjene. Jednostavniji primjer podrazumijeva da su sve informacije dostupne u radnome materijalu, a potrebno je riješiti problem ili odgovoriti na ključno pitanje. Složenije varijante podrazumijevaju da učenici samostalno traže materijal i informacije kako bi odgovorili na zadani problem. To može biti, primjerice, da koriste intervju kao metodu, istraže neki lokalitet ili samostalno potraže informacije u literaturi i na internetu.
Studija slučaja pogodna je strategija za razvoj kritičkoga mišljenja i vještine rješavanja problema. Činjenica da uz pomoć analize, sakupljanja i ocjenjivanja informacija učenik razvija strategije za rješenje konkretnoga slučaja, radi zajedno s kolegama i brani svoje argumente pokazuje učenicima kako se konstruira naše znanje o prošlosti i da često da ne postoji samo jedno rješenje. U kontekstu međupredmetne teme Učiti kako učiti studija slučaja omogućava učenicima da reflektiraju o vlastitome procesu traženja i oblikovanja odgovora uz vođenje i podršku nastavnika.
U nastavku donosimo dva primjera studije slučaja koji se navedeni u udžbeniku Profil Kletta za drugi razred gimnazije Zašto je Povijest važna? 2. Uz izvorni tekst opisane su i strategije rada s učenicima. U drugome primjeru naveden je primjer vrednovanja naučenoga pomoću studije slučaja.
U drugome razredu gimnazije u domeni ekonomije za obradu je predviđena nastavna tema Gospodarstvo i komunikacije u srednjemu i ranome novom vijeku. Jedna od osnovnih privrednih grana srednjega i ranoga novog vijeka bila je trgovina. Dio se trgovačkih aktivnosti odvijao preko Jadrana po Sredozemlju, a u tome je Venecija imala trgovački primat. Kako je tekla trgovina Jadranom, čime se trgovalo i kako su živjeli ondašnja aristokratska Europa i istok, učenici mogu upoznati radom na studiji slučaja pod nazivom Potonulo blago kod Gnalića. Radi se o arheološkome nalazu broda Gagliana Grossa koji je, nakrcan luksuznom robom na ruti od Venecije do Carigrada, 1583. godine doživio brodolom na hridi Gnalića kod Biograda. Potonuli brod bio je natovaren blagom za harem sultana Murata III. Rezultati podvodnih arheoloških istraživanja na olupini broda sadrže bogate podatke o dragocjenostima brodskoga tereta, posadi, načinu funkcioniranja pomorske trgovine, izazovima plovidbe, riskantnim etapama puta i sudbini potonuloga brodskog tereta. Ovaj jedinstveni nalaz pruža mogućnost da se takvi podatci iskoriste u nastavi kao studija slučaja pomoću koje će učenici interpretirati vrijednost nalaza i upoznati srednjovjekovnu trgovinu Jadranom.
Studija slučaja može se realizirati radom na tekstu Studija slučaja: Potonulo blago kod Gnalića u Profilovom udžbeniku Zašto je Povijest važna? 2, str. 178. – 179. te podatcima na internetskoj stranici izložbe o brodolomu kod Gnalića koja je od 2013. do 2014. godine bila postavljena u Hrvatskome povijesnom muzeju. (https://www.hismus.hr/hr/izlozbe/arhiva-izlozbi/gnalic-blago-potonulog-broda-iz-16-stoljeca/)
Zadatak je učenika da nakon proučavanja materijala izdvoje dokaze za sljedeće tvrdnje:
- Jadran je bio važno središte međunarodne pomorske trgovine.
- Brodski utovar na Gagliani Grossi prikazuje život renesansne Europe.
- Venecija je imala važnu ulogu u posredničkoj trgovini.
Rad na studiji slučaja može se organizirati u grupnome radu ili u radu u paru. Svoje zaključke učenici mogu iznijeti u obliku razredne diskusije, a zajednički zaključci mogu se zapisati na ploči.
U temi Uloga kršćanstva, islama i judaizma na srednjovjekovna i ranonovovjekovna društva. Vjerske podjele, religiozno-socijalni pokreti, inkvizicija, križarski pohodi, reformacija i protureformacija kao studija slučaja mogu se obraditi Židovi na području Dubrovačke Republike. Učenici kao dodatni zadatak za rad kod kuće dobivaju zadatak metodom obrnute učionice analizirati studiju slučaja o Židovima u Dubrovačkoj Republici (Udžbenik Zašto je povijest važna? 2, Profil 2020., str. 139.) te iz teksta izdvojiti:
- uzroke dolaska Židova na prostor dubrovačke komune i Republike
- vanjske i unutarnje faktore koji su utjecali na promjenu položaja Židova u Dubrovačkoj Republici
- primjere segregacije
- primjere integriranja u život zajednice
- posljedice prihvaćanja/segregacije za Židove i za kršćane.
Studija slučaja može se, nakon rada metodom obrnute učionice i nakon provedenoga vrednovanja za učenje, upotrijebiti za vrednovanje naučenoga. Učenicima se na satu individualno daje zadatak da prouče tekst i odgovore na pitanja:
- Što znači da je vjera mogla narušiti homogenost društva?
- Zašto je odnos Dubrovčana prema drugim vjerama bio proturječan?
- Potkrijepi tvrdnju dokazom: U odnosu prema inovjernima politički je razlog često odnosio prevagu nad vjerskim.
- Usporedi odnos prema pravoslavcima, hereticima i muslimanima u odnosu na Židove u Dubrovačkoj Republici. Izdvoji sličnosti i razlike.
Po čemu je primjer patarena Radina zanimljiv povjesničarima za istraživanje odnosa prema inovjernima?
Jedna od najznačajnijih odrednica pripadnosti društvu kroz povijest bila je ona vjerska. Srednjovjekovna su europska društva, kao i ona kasnijih razdoblja, prvenstveno isticala kršćanstvo kao osnovno određenje pripadnosti, a bili su izrazito neskloni i sumnjičavi prema pripadnicima drugih vjerskih zajednica. Oni koji su svojom vjerom narušavali izrazitu homogenost tih društava bili su na njegovim marginama, isključivani sve do granica dehumanizacije.
U svim povijesnim previranjima i političkim mijenama kroz prošlost Dubrovnik je ostao vjeran Rimu i Katoličkoj Crkvi. Dubrovačka Republika žestoko je branila katoličanstvo i bila bezuvjetno odana papi. S druge strane, Dubrovačku Republiku okruživale su zemlje u kojima su živjeli pripadnici katoličanstva, pravoslavlja i Crkve bosanske, a nakon osmanlijskih osvajanja i islama. Granica Republike bila je i čvrsta vjerska granica. Privilegij useljavanja na područje Republike odnosio se uglavnom na katolike. S pripadnicima ostalih vjera situacija je bila drukčija.
Pravoslavni vjernici iz zemalja zaleđa za Dubrovčane odane papi i katoličanstvu bili su nevjernici. Poslovna komunikacija s njima odvijala se bez smetnji, a činjenica da su bili kršćani, činila ih je bliskima dubrovačkim katolicima. Odnos prema pravoslavlju i patarenstvu bio je diktiran prvenstveno političkim razlozima i diplomatskim odnosima s velikašima i vladarima u zaleđu. I u samoj vjerskoj dimenziji taj je odnos proturječan – dubrovački izvori čas su spremni priznati pravoslavlje kao varijantu kršćanstva, pred Bogom jednakom katoličanstvu, a čas ga nazivaju praznovjerjem, zabludom i snoviđenjem. Na politički osjetljivim novostečenim područjima Primorja i Konavala vršilo se pokatoličavanje pravoslavnoga življa, kako bi se osigurala stabilnost tog područja i spriječila presizanja iz zaleđa.
Najmanje snošljivosti, u smislu mogućnosti naseljavanja na dubrovačkome području, Dubrovčani su pokazivali prema hereticima iz Bosne, tzv. bosanskim patarenima. Oni su činili pretežan dio robova kojima se trgovalo u Dubrovniku jer je bilo zabranjeno zarobljavati kršćane. Dubrovčani su htjeli po svaku cijenu spriječiti širenje hereze na svojemu području, ne samo zbog zaštite katoličanstva, nego i zbog zaštite svojih teritorija. Dubrovački pisci mnogo pišu o „zaraznoj herezi“ i o nastojanjima dubrovačke vlade na pokatoličavanju Bosne. S druge strane, prvaci patarenske crkve dolazili su u Dubrovnik kao poslanici bosanskih vladara i vojvoda, pogotovo u pregovorima oko Dubrovčanima najvažnijega pitanja: stjecanja novih područja. Po tome poslu vlada ih je pozivala u Dubrovnik, smještala ih o vlastitome trošku i davala im darove na odlasku. Jedan od najviših patarenskih dostojanstvenika svoga vremena, gost Radin, 1450-ih je godina često dolazio u grad kao poslanik bosanskoga hercega Stjepana Vukčića Kosače, odnosno posrednik u sukobu između Dubrovnika i hercega. Od vlade je dobivao darove i povlastice, a u gradu je držao i svoje zalihe žita. U godinama narasle opasnosti od Osmanlija Dubrovčani su Radina pozvali u grad obećavajući mu sigurnost, kuću i slobodu vjeroispovijesti. Nakon pada Bosne Radin je s pedesetak svojih istomišljenika prebjegao na dubrovačko područje. Radinova oporuka, sastavljena u Dubrovniku 1466. godine, važno je svjedočanstvo trpeljivosti Dubrovčana prema patarenima. Isto su tako dubrovački trgovci bez ustezanja poslovali s patarenima putujući po Bosni. Patarenska su sela pružala prenoćište Dubrovčanima. Patareni se čak pojavljuju kao svjedoci u sporovima Dubrovčana i Bosanaca, a ima i podataka o osobnim prijateljstvima s dubrovačkim trgovcima.
Za Turke je u Dubrovniku bio određen izdvojeni prostor u gradu. Ondje se vršio nadzor nad došljacima s istoka, i to prvenstveno noću. Muslimanima je bilo zabranjeno noćenje u Dubrovniku, no u slučaju opasnosti dubrovačka je vlast ponekad odobravala da zaklon potraže u gradu. Strah od muslimana bio je velik, a osim na vjerskim razlikama, temeljio se i na prijetnji od mogućega osvajanja i uništenja grada. Ipak, s razvojem gospodarskih i političkih odnosa s Osmanskim Carstvom nužni su bili i bolji odnosi prema pripadnicima islama, trgovcima i putnicima s istoka koji su dolazili i boravili u Republici. Trgovina s Turcima Dubrovčanima je bila izrazito važna jer je jamčila prosperitet i opstanak. Kako bi spriječili međusobni antagonizam, Dubrovčani nisu sudjelovali u ratnim akcijama kršćana protiv muslimana. Trgovina je donosila i dašak turske kulture i običaja u Republiku, a to je s vremenom dovelo i do postupnoga prihvaćanja muslimana.
Prilagođeno prema:
1. Janeković Römer, Zdenka, 2005. „Građani, stanovnici, podanici, stranci, inovjerci u srednjovjekovnom Dubrovniku.“ Raukarov zbornik, FF press, Zagreb, str. 317–345.
2. Šafer, Toni. "Represivna država: primjer Dubrovačke Republike u vrijeme humanizma i renesanse." Essehist 8, br. 8 (2016): 35-46.
- Anderson, Lorin W. (ur.). 2014. Poučavanje za učenje. Priručnik za nastavnike usmjerene na postignuća. Solun: Centar za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi.
- Domazet, Mladen. 2016. Mikrohistorijski potencijali u kontekstu poučavanja i učenja (na primjeru Sinjske alke). Zbornik radova Državnog arhiva u Splitu.
- Eaton, Dave. 2019. World History through Case Studies: Historical Skills in Practice. Bloomsbury Academic.
- Matijević, Milan, Radovanović, Diana. 2011. Nastava usmjerena na učenika. Zagreb: Školske novine d.o.o.
- Rosalie, Metro. 2020. Teaching World History Thematically: Essential Questions and Document-Based Lessons to Connect Past. Teachers College Press.
- Making History More Relevant, One Case At A Time. https://www.wgbh.org/news/education/2019/05/13/making-history-more-relevant-one-case-at-a-time (Pristup 20. 3. 2021.)
- Case studies. https://www.australianhistorymysteries.info/case-studies/ (Pristup: 20. 3. 2021.)
