Započinjemo serijal razgovora s nastavnicima povijesti iz susjednih i ponešto udaljenijih zemalja. Sugovornike ćemo pitati o poučavanju, kurikulumu, udžbenicima, položaju povijesti u društvu i drugim pitanjima o njihovu radu.
Počinjemo s kolegom Mirom Mladenovskim, nastavnikom povijesti iz Makedonije. Mladenovski već 27 godina radi u nastavi i usto je prikupio veliko međunarodno iskustvo na brojnim projektima unapređenja poučavanja u Makedoniji, regiji i u Europi.
Gdje i što radite?
Već 27 godina radim u istoj školi, u Osnovnoj školi Tihomir Miloševski u blizini Skoplja. Poučavam povijest od 6. do 9. razreda, a povremeno i građanski odgoj.
Kako je biti nastavnik povijesti u vašoj zemlji? Koje su dobre i loše strane?
Biti nastavnik povijesti vrlo je komplicirano u odnosu na nastavnike ostalih predmeta. To je prije svega uvjetovano činjenicom da živimo u vrlo turbulentnim i složenim vremenima gdje je povijest često u službi politike. Dobrih se strana u prvi mah ne mogu sjetiti, ali to su svakako one koje su povezane s učiteljskim pozivom uopće - rad s djecom, poučavanje drugih, sloboda u učionici, kreativnost. Loše strane su mi brže pale na pamet - prevelika i često komplicirana administracija, jako loši udžbenici, zastarjeli i centralizirani kurikulum.
Koliko je povijest zastupljena u osnovnom i srednjem obrazovanju?
U osnovnom obrazovanju povijest je zastupljena od 6. do 9. razreda po 2 sata tjedno, odnosno 72 sata godišnje. U srednjim strukovnim školama stanje je različito. Ovisno o struci povijest se poučava od jedne do tri godine maknuti po 2 sata tjedno. U gimnazijama se poučava kao obvezni predmet od 1. do 3. razreda po 2 sata tjedno, dok je u 4. razredu povijest izborna, također po 2 sata tjedno.
Možete li podijeliti neke misli o važećem kurikulumu koji ste spomenuli? Kada je posljednji put promijenjen? Planira li se neka nova promjena? Postoji li nešto što treba promijeniti?
Nisam zadovoljan nastavnim programom jer vrlo sliči onom istom koji sam ja koristio kao učenik prije više od 35 godina. Posljednji je put promijenjen 2005. godine i promjena se odnosila na unošenje više nastavnog sadržaja o Albancima i Albaniji. Ujedno je uveden princip da se ne mora predavati nekih 5 - 10% programa, bez ikakvih smjernica oko obveznih sadržaja. To dovodi do situacije da se sadržaji povijesti Albanaca ne predaju u makedonskim razredima i obrnuto. Vrijedi spomenuti da se nastava u Makedoniji održava u tzv. jezično podijeljenim školama, tako da na neki način imamo binacionalnu povijest jer su na taj način kreirani i programi. Sve je to u velikoj suprotnosti s naličjem multikulturalnog društva za kakvo se predstavljamo kao država.
Kakvo je vaše iskustvo u korištenju IKT-a u poučavanju povijesti? Postoji li neki službeni državni stav o tome?
Naš nastavni program predviđa da se 30% nastave treba izvoditi primjenom IKT-a i tako pripremamo nastavne planove. Realnost je sasvim drugačija, iako je svaka škola opremljena umreženim računalima i internetom, tako da svaki učenik ispred sebe ima računalo s Edubuntu platformom. Međutim adekvatni softver i sadržaji ne postoje, posebno ne za nastavnike povijesti i zato se sve svodi na individualne sposobnosti i kreativnost nastavnika. Postojale su neke obuke za nastavnike, međutim samo za osnovno korištenje računala, a ne za mogućnost njihova korištenja u konkretnim predmetima poput povijesti.
Kome je prepuštena izrada takvih sadržaja - nastavnicima, izdavačkim kućama ili nekome trećem?
Izdavačke kuće uopće nisu zainteresirane za takvo što. Primjerice ono što već godinama postoji u Hrvatskoj ili u Sloveniji, kod nas je tek ideja. Tako da je sve prepušteno nastavnicima.
Koliko često birate udžbenike? Kakvi su udžbenici po vašem mišljenju?
Za svaki razred postoje po dva udžbenika koja nastavnici mogu birati. Od 2008. godine uvedeni su tzv. besplatni udžbenici koje učenici koriste i nakon završetka predaju sljedećoj generaciji. Zbog praktičnih razloga svi nastavnici i danas koriste one udžbenike koje su odabrali još 2008. godine. Udžbenike država kupuje od izdavača, no to je urađeno prije mnogo godina i sada su ti udžbenici u očajnom stanju. Jedino oni koju su previše oštećeni mijenjaju se novima. Zanimljivo je da se u isto vrijeme udžbenici ne mogu kupiti u maloprodaji. To se srećom ove godine promijenilo i oni koji žele mogu ih kupiti.
Kakva je situacija s usavršavanjem nastavnika. Postoje li obavezno i službeno usavršavanje?
Takvo nešto ne postoji i samim time nije obavezno. Zakon predviđa 30 sati usavršavanja nastavnika, no nitko od nastavnika to ne traži. U biti, zbog nedostatka ponude organizirane od Biroa za razvoj obrazovanja, nastavnici ih ne posjećuju. Ako idu na nekakvo usavršavanje to se prije svega odnosi na strane jezike ili u temama poput multikulturalizma, ekologije i sl. Usavršavanje posvećeno nastavi povijesti ne postoji.
Mogu li se vaši nastavnici prijaviti na međunarodne treninge?
Mogu, ali je procedura komplicirana. Primjerice Erasmus+ ima dodatne procedure za nastavnike iz Makedonije u odnosu na one iz drugih europskih zemalja što vrlo često odvraća nastavnike od apliciranja.
Imate li udrugu nastavnika povijesti koja se bavi ovim problemom?
Da, imamo. Ja sam jedan od osnivača i trenutno predsjednik Asocijacije nastavnika istorije Makedonije (ANIM). Možda bih dodao da naša udruga godinama pokušava modernizirati poučavanje povijesti. Pritom smo se često pozivali i na vaša hrvatska pozitivna iskustva kolikogod vama to čudno zvučalo. Znam za vaše napore da unaprijedite nastavu povijesti, naročito imajući u vidu “propale” kurikularne reforme u Hrvatskoj. U njoj smo vidjeli vrlo pozitivan otklon u pravcu unapređenja nastave. Međutim, mi ovdje nismo dobili nikakvu priliku da se čuje glas nastavnika, makar i taj proces propao.
Jesu li nastavnici povijesti u vašoj zemlji povezani s aktivnostima EUROCLIO-a? Kakvo je Vaše iskustvo s tom organizacijom?
Naša udruga je članica EUROCLIO-a još od 1999. godine i imamo jako pozitivnu suradnju. Bez njihove pomoći nastavnici povijesti u Makedoniji ostali bi bez ikakvoga kvalitetnog treninga. Zajedno smo organizirali brojne seminare i usavršavanja nastavnika kako u Makedoniji, tako i regionalne i međunarodne aktivnosti.
Je li povijest značajan dio svakodnevnoga javnog života primjerice glede imena države?
Povijest zauzima značajan dio svakodnevnoga javnog života. Po mom mišljenju i previše. Pritom moram napomenuti da i politika u državi (odnosno političke stranke) imaju veliki udio u tome. U biti, pitanje imena i jest povijesno pitanje. S obzirom na to da smo prisiljeni promijeniti svoje ustavno ime kako bismo otvorili vrata Europskoj uniji i članstvu u NATO savezu, oni koji su bili “za” ili “protiv” često se etiketiraju kao “nacionalne izdajice”. Političari se u svojim izlaganjima nadovezuju na povijest kako bi opravdali svoje stavove.
Postoje li kakve kontroverzne ili osjetljive teme o kojima raspravljaju stručnjaci i javnost?
Itekako da postoje, ali nažalost nema velikog prostora za diskusiju na razini stručnjaka. Pritom mislim prije svega na akademsku javnost koja, imam osjećaj, ne želi napustiti komoditet zatvorenih akademskih krugova, a ujedno iskazuje i strah od suočavanja s kontroverzama. Veća aktivnost na tom planu je vidljiva kod određenih nastavnika koji iskazuju spremnost i hrabrost za suočavanje s osjetljivim i kontroverznim temama. Naša udruga ANIM prednjači u tome i često sudjeluje u takvim aktivnostima. Sama javnost isto tako nije “raspoložena” za takve teme, čak suprotno, vrlo je konzervativna i osjetljiva u tom pogledu.
Postoje li neki pokušaji revizije dijelova vaše nacionalne povijesti?
Dosad to nije bio slučaj, bar ne u javnosti. Možda u skorijoj budućnosti, ovisno o stavu i politici Vlade Makedonije, jer ovdje se ne može ništa promijeniti bez njezine suglasnosti i podrške. Uostalom i sama je akademska javnost naviknula reagirati na taj način.
Zahvaljujem na razgovoru i puno sreće u daljnjem radu!
