Usmena povijest (oral history, life history, self report, personal narrative i dr.) može se definirati kao bilježenje, čuvanje i tumačenje prošlosti na temelju osobnih iskustava i iskaza pojedinaca. Najčešće ima oblik svjedočanstva o nekome događaju, ali može uključivati i folklor, legende, pjesme i priče koje su se godinama prenosile usmenom predajom s generacije na generaciju. U ovome prilogu bavit ćemo se metodom usmene povijesti i njezinom primjenom u nastavi.
Usmena povijest metoda je provođenja povijesnoga istraživanja putem ispitivanja pojedinca o nekome događaju, situaciji ili razdoblju u kojemu je aktivno sudjelovao ili svjedočio te bilježenje izrečenih sjećanja na audiovrpcu i videovrpcu, film i pisane transkripte. Tako zabilježena svjedočanstva služe kao važan izvor za rekonstrukciju prošlosti i kao nadopuna informacija dobivenih iz drugih povijesnih izvora, primjerice novinskih članaka, zapisnika te različite arhivske građe. Primarni cilj metode usmene povijesti nije utvrđivanje povijesnih činjenica, već prikupljanje podataka o tome što je određeni povijesni događaj ili razdoblje značilo ljudima koji su tad živjeli, o sustavu vrijednosti nekoga doba, društvenim odnosima unutar veće ili manje skupine, svakodnevnomu profesionalnom i privatnom životu pojedinca i sl. Usmena povijest donosi različite perspektive o događajima, daje glas malim ljudima (povijest odozdo) i dokumentira tradiciju i priče koje se prenose s koljena na koljeno.
Pri istraživanju metodom usmene povijesti valja uzeti u obzir njezine prednosti i ograničenja. Uvijek je važno kombinirati usmenu povijest s drugim valjanim dokazima, a kao glavni izvor informacija koristiti ju samo za one događaje o kojima ne postoje drugi izvori.
Korištenje usmene povijesti u nastavi treba biti dobro planirano i pripremljeno s jasnim ciljem i svrhom, a zadatci za učenike prilagođeni njihovu uzrastu. S učenicima nižega uzrasta to mogu biti jednostavnija istraživanja, primjerice istraživanje običaja, folklora, obiteljske prošlosti i sl. Učenici starijega uzrasta mogu biti uključeni u zahtjevnija istraživanja i projekte. Metoda usmene povijesti može se koristiti na sljedeće načine: analizom postojećih usmenih izvora prilikom istraživanja neke povijesne teme te stvaranjem novih usmenih izvora provođenjem učeničkih intervjua s odabranim sugovornicima.
Analiza usmenih povijesnih izvora može biti vrlo korisna u nastavi jer omogućuje učenicima razumijevanje povijesnih događaja iz perspektive pojedinca. Pritom treba voditi računa da učenici poznaju povijesni kontekst i činjenice o događajima o kojima usmeni izvor govori. Za razliku od korištenja materijalnih, pisanih i slikovnih izvora u razredu, usmena povijest može biti izazov za učenike zbog mogućega nerazumijevanja dijalekta i govora, potom za učenike s poteškoćama u učenju te gluhe i nagluhe učenike. Zbog toga je važno unaprijed pripremiti transkripte zbog lakšega praćenja. Također, učenicima je potrebno prethodno dati osnovne informacije o izvoru ili im zadati da samostalno pronađu informacije o pripovjedaču. Učenici tijekom praćenja intervjua trebaju obratiti pozornost i na način vođenja razgovora od strane ispitivača te postavljena pitanja. U nastavku je nekoliko savjeta o tome kako analizirati usmene izvore.
Ukoliko učenici prate televizijsku emisiju u kojoj se prikazuje neko osobno iskustvo ili svjedočanstvo (npr. neki dokumentarni film, informativnu ili znanstvenu emisija), tad učenici trebaju istražiti kontekst u kojemu je emisija nastala. U tome će im pomoći sljedeća pitanja:
- Tko je autor?
- Koja je svrha emisije?
- Kojoj je publici namijenjena?
- Kako su prikupljeni podatci? Koje su se vrste izvora koristile?
- Koja je namjera emisije? (utjecati na javno mišljenje, objasniti, informirati, dati glas onima koji dotad nisu imali priliku nešto reći, korigirati dosadašnje spoznaje…)
- Kakva je ulogu uredništva i produkcije? Je li ispitivač pristran ili objektivan? Promiču li se u emisiji stavovi i mišljenja? Pristupa li se problemu objektivno ili jednostrano/pristrano ili kritički? (3)
Kod stvaranja novih izvora usmene povijesti potrebno je pratiti upute za dizajniranje i provođenje intervjua. Dobro isplaniran projekt rezultirat će korisnim usmenim izvorom. Za početak treba odrediti i istražiti temu intervjua i napisati najmanje pet osnovnih pitanja relevantnih za temu. Prije pravoga intervjua učenici bi međusobno u razredu trebali vježbati intervjuiranje. Potom je potrebno pronaći sugovornika za razgovor koji je povezan s temom. Nakon dogovora sa sugovornikom treba odabrati mjesto i vrijeme za intervju, razmotriti očekivanu duljinu razgovora i pripremiti tehničku opremu. Ako će se voditi bilješke tijekom razgovora, treba pripremiti pribor i podlogu za pisanje.
Savjeti za intervjuiranje (4):
- sugovorniku treba objasniti koja je svrha intervjua i čemu će poslužiti dobivene informacije
- treba pripremiti obrazac kojim sugovornik daje svoj pristanak za sudjelovanje u razgovoru i snimanju
- prije snimanja treba pronaći mjesto koje pogoduje jasnim snimkama te izbjegavati buku i loše osvjetljenje
- na početku snimanja treba dati kratku uvodnu najavu u kojoj se navodi datum i mjesto intervjua, ime ispitivača i sugovornika te tema intervjua
- prilikom intervjua snimač zvuka ili kamera trebaju raditi cijelo vrijeme
- treba izbjegavati jednostavna DA/NE pitanja, komplicirana višedijelna i sugestivna pitanja
- pitanja trebaju biti kratka, jasna i otvorena kako bi se sugovorniku omogućila što veća uključenost
- prilikom intervjua nije pristojno prekidati sugovornika ili ga nagovarati, već koristiti neverbalnu komunikaciju (kontakt očima, kimanje glavom)
- treba pripremiti dodatna pitanja kako bi se iz razgovora dobilo što više detalja i informacija
- sugovorniku treba dopustiti pokretanje razgovora u nekome drugom smjeru jer to može dovesti do interesantnih otkrića
- spremanje snimke treba biti potpuno i točno vodeći računa o načinu snimanja (npr. uz audiosnimku nedostaje vizualni aspekt, stoga ukoliko prilikom razgovora sugovornik pokazuje gestom visinu ili širinu nečega, to na audio snimci treba biti popraćeno pitanjem koje omogućuje usmeno bilježenje tih informacija)
- prilikom razgovora mogu se koristiti fotografije i osobni predmeti sugovornika
- intervju obično traje od pola sata do jednoga sata pa treba voditi računa o koncentraciji i umoru sugovornika
- na kraju intervjua treba staviti kratku objavu kojom se razgovor zaključuje (npr. Kraj intervjua s (ime intervjuirane osobe) održanoga dana (datum). Razgovor vodio/la (ime ispitivača).
- snimku treba pažljivo spremiti kako bi kasnije bila dostupna
- na kraju snimku valja preslušati/pregledati kako bi se analizirali podatci za istraživački zadatak
- snimka treba služiti i za poboljšavanje tehnike budućih intervjua.
- Prilagođeno prema: Nagy Varga, Aniko. How to retell the past using oral history. Život i škola. 28 (2012):112. https://hrcak.srce.hr/95246 (Pristup: 29. 4. 2021.) i Trškan, Danijela. Oral History Sources: Inetrduction to passive oral history. Oral history education: dialogue with the past. (Ljubljana: Slovenian National Commission for UNESCO, 2016.): 197–198.
- Prilagođeno prema: Stradling, Robert. Teaching 20th Century European History. (Strasbourg: Council of Europe Publishing, 2001.): 217–225.
- Prilagođeno prema: Stradling, Robert. Teaching 20th Century European History. (Strasbourg: Council of Europe Publishing, 2001.):255–256.
- Prilagođeno prema: Oral History Interviews. The Library of Congress. The American Folklife Research Center. 15. 5. 2015. https://www.loc.gov/folklife/familyfolklife/oralhistory.html (Pristup: 29. 4. 2021.)
- Cupek HamiII, Mirjana. Arhivistika i usmena povijest. Arhivski vjesnik. Zagreb. 45 (2002), 219–226.
- How to do Oral History. Smithsoninan Institution Archives. https://siarchives.si.edu/history/how-do-oral-history (Pristup: 29. 4. 2021.)
- Miler, David S. Oral History: Provenance and Intellectual Access. Provenance. Journal of Georgia Arhivists, 12 (1994).
- Nagy Varga, Aniko. How to retell the past using oral history. Život i škola. 28 (2012):112. https://hrcak.srce.hr/95246 (Pristup: 29. 4. 2021.)
- Oral History Interviews. The Library of Congress. The American Folklife Research Center. 15. 5. 2015. https://www.loc.gov/folklife/familyfolklife/oralhistory.html (Pristup: 29. 4. 2021.)
- Stradling, Robert. Teaching 20th Century European History. Strasbourg: Council of Europe Publishing, 2001.
- Trškan, Danijela (ur.). Oral history education: dialogue with the past. Ljubljana: Slovenian National Commission for UNESCO, 2016.
