Svojedobno je na mrežnome mjestu Zaklade Novaka Đokovića, globalne organizacije čiji je cilj da “svako dijete ima ravnopravan pristup kvalitetnoj predškolskoj izobrazbi”, objavljen članak sa zanimljivim činjenicama o japanskom školskom sustavu. Autor članka pokušao je odgovoriti na pitanje što čini tako jedinstvenim japanski školski sustav i različitim od ostatka svijeta te, još važnije, što možemo naučiti iz toga.
Koliko vam vremena treba da pomnožite 21 puta 13? Jedna minuta, vjerojatno. A koliko za 123 puta 321? Više od minute, sigurno. Međutim japanska su djeca sposobna to riješiti u trenutku, pomoću nekoliko redaka. Svako dijete to može čak i petogodišnje. Oni ne uče brojeve napamet. Umjesto toga, crtaju i igraju se.
Pitate se kako je to moguće.
Moguće je zato što se nastava u toj zemlji usmjerava na kvalitetu poučavanja, a ne na kvantitetu.
Sat počinje običajnim aisatsu, pozdravom učitelju, a zatim slijedi njegovo pitanje upućeno učenicima znaju li riješiti zadatak koji je on napisao na školskoj ploči. Planirano je da će taj dan njegovi učenici naučiti kako riješiti jednadžbe u kojima je zadano množenje razlomaka, a on poučava svoje petaše kako pristupiti tim matematičkim zadatcima.
Prvi učenik koji završi zadaću diže ruku u zrak. Prilazi mu učitelj, brzo pregledava zadatak i zaokružuje ga, dajući do znanja da je ispravno riješen. Učenik tada ustaje i ostane stajati sa strane svojeg sjedala. Pojavljuje se i druga ruka u zraku. No, taj put učenik koji je prvi završio zadaću preuzima ulogu učitelja, ili ispravljača.
Matematika je također vrsta jezika. Zašto joj onda ne bismo pristupili kao da učimo engleski, japanski ili društvena istraživanja?
Japanci kažu da poučavaš li ono što učiš, zapamtit ćeš oko 90 posto. Stoji li učitelj ispred ploče i samo predaje, pukim slušanjem učenici će zapamtiti daleko manje – recimo, 40 posto – pa je zato puno učinkovitije da raspravljaju o zadatcima i poučavaju jedni druge. Također, važno je da imaju vrlo malo stanki ili vremena za odmor i da ih se neprekidno drži motiviranim.
Idemo u jezik.
Diljem svijeta djeca uobičajeno nauče između 26 i 33 slova (ne uzimajući u obzir neke azijske jezike koji imaju piktografski pristup). Znate li koliko kanji karaktera (ideograma) moraju znati japanska djeca da bi znala čitati i pisati? Sigurno više od 26.
Japanskim je roditeljima poznato kako teško može biti pomaganje djeci da nauče sve karaktere i da ih uporabe u govornoj i pisanoj komunikaciji. Kako god, zahvaljujući visokokvalitetnom pristupu poučavanju, do svršetka osnovne škole japanska će djeca znati 1006 kanji karaktera. U dobi od 15 godina, kada završe svoje obvezno obrazovanje, bit će im poznato još dodatnih 1130 karaktera.
Povrh kanji karaktera, Japanci imaju i dvije zbirke fonetskih tekstova – hiragana i katakana. Svaka zbirka sadrži 46 karaktera koji se ponašaju kao slogovi (uobičajeno sadrže suglasnike i samoglasnike poput “ka”). U kombinaciji s posebnim točkama koje označuju promjene u izvornim zvukovima, ti su karakteri dovoljni za izraziti sve zvukove u modernome japanskom jeziku. Zajedno s kanji karakterima hiragana je u uporabi za pisanje običnih japanskih riječi. Katakana se, pak, rabi za pisanje riječi pristiglih iz drugih jezika, stranih imena (osoba i mjesta), zvukova i životinjskog glasanja. Izgleda li vam to komplicirano? Japancima ne izgleda.
Japanski je državni obrazovni sustav nacionalni ponos u toj zemlji. Svojim je tradicionalnim pristupom pomogao japanskim učenicima da izvedbama lako nadmaše svoje vršnjake diljem svijeta.
Japanski se školski sustav sastoji od:
- 6-godišnje osnovne škole,
- 3-godišnje niže srednje škole,
- 3-godišnje više srednje škole i
- 4-godišnjeg fakulteta.
Obvezno obrazovanje (gimukyoiku) ukupno traje devet godina: obuhvaća šest godina u osnovnoj školi (shougakkou) i tri u nižoj srednjoj školi (chuugakkou).
Zahvaljujući činjenici da je njihov obrazovni sustav tako dobar, stanovnici Japana su među najobrazovanijima na svijetu (sa 100 postotnim upisom u obvezne razrede i nultim postotkom nepismenih). Iako viša srednja škola (koukou) nije obvezna, upis je prilično visok: 96 posto na nacionalnoj razini i blizu 100 posto u gradovima.
Većina škola radi prema trodijelnom sustavu, a nova školska godina počinje svakog travnja. Osim za niže razrede osnovne škole, prosječan školski dan traje šest sati što ga čini jednim od najdužih u svijetu. Čak i nakon svršetka škole, djeca imaju ponavljanja i druge domaće zadaće kako bi ih se držalo zaposlenima. Školski raspust obuhvaća šest tjedana tijekom ljeta i oko dva tjedna tijekom zimske i proljetne stanke. Djeca često imaju domaću zadaću za vrijeme školskih praznika.
Svaki razred ima svoju učionicu u kojoj učenici odslušaju sve školske predmete osim praktičnih vježbi i rada u laboratoriju. Tijekom osnovnoškolske izobrazbe, u većini slučajeva, jedan učitelj poučava sve predmete u svakom razredu. Broj učenika u razredu uobičajeno je ispod 40 dok je u prošlosti, zbog brzog populacijskog rasta, bio puno veći – i više od 50 učenika po razredu.
Što djeca uče u japanskim školama?
Predmeti koje uče uključuju japanski jezik, matematiku, prirodoslovlje, društvena istraživanja, glazbu, umjetne obrte, tjelesni odgoj i domaćinstvo (uče jednostavno kuhanje i vještine šivanja). Uz to, sve veći broj osnovnih škola krenuo je s nastavom engleskog jezika. Informacijska tehnologija koristi se da još više unaprijedi izobrazbu, i većina škola ima pristup internetu.
Učenici također uče tradicionalne japanske umjetnosti poput kaligrafije (shodo) i haikua. Shodo podrazumijeva umakanje kista u tuš i pisanje kanjija, japanskih karaktera, te fonetskih karaktera izvedenih iz kanjija zvanih kana, na umjetnički način.
Haiku je, pak, poetska vrsta razvijena u Japanu prije otprilike 400 godina, koji sadrži ukupno 17 slogova u stihovima raspoređenima u tri metričke skupine od po pet, sedam i pet slogova. Rabi jednostavne izraze kako bi na čitatelje prenio duboke dojmove.
Nekoliko zanimljivih činjenica o japanskim školama:
- Gotovo sve niže srednje škole zahtijevaju od učenika da nose školske odore (seifuku).
- U javnim osnovnim i nižim srednjim školama osiguran je školski objed (kyuushoku) prema standardnom jelovniku; jede se u učionici. Na taj način učenici i učitelji grade bolje odnose dok zajedno jedu.
- Japanski učenici ne “markiraju” satove, niti kasne u školu.
- Japanski učenici imaju jak osjećaj pripadnosti školi, ne osjećaju se “autsajderima”, niti da su zanemareni.
- Japanski se učenici, zapravo, osjećaju sretnima u školi (85 posto njih).
- Oko 91 posto japanskih učenika izvješćuje da nisu nikad, ili samo na nekim satovima, zanemarivali ono što je učitelj predavao.
- Njihovi učitelji gotovo nikad ne moraju čekati dugo da se učenici umire.
- Učenici provode prosječno 235 minuta tjedno na redovitim satovima matematike (prosjek u drugim zemljama je 218 minuta), ali zato provode manje vremena na satovima jezika i prirodoslovlja - 205 i 165 minuta tjedno (u drugim je zemljama to 215 i 200 minuta tjedno).
- Visok postotak japanskih učenika pohađa nakon škole radionice u kojima mogu naučiti više nego na redovitim satovima, neki provode radionice doma ili na drugim mjestima.
- Predškolski odgoj je od iznimne važnosti za Japan. Istraživanja pokazuju da su učenici koji su pohađali predškolsku nastavu skloni kao petnaestogodišnjaci ostvariti bolje rezultate od onih koji je nisu pohađali. Zato nije iznenađujuće da 99 posto japanske djece pohađa neku vrstu predškolskog obrazovanja.
- Japanski učenici gotovo nikad ne ponavljaju razrede u osnovnoj, nižoj srednjoj ili srednjoj školi.
https://novakdjokovicfoundation.org/interesting-facts-about-japanese-school-system/
