Nastavak serijala o posljedicama Prvoga svjetskog rata, kojih smo 100 godina od završetka obilježili 11. studenoga 2018. Podsjetimo se godine 1918. koja je bila za Hrvatsku i Hrvate godina velikih promjena. Iščekujući kraj rata na strani koja očito gubi, hrvatski su političari aktivno pristupili oblikovanju nove države koja će izrasti na razvalinama Austro-Ugarske. Veliki poticaj u tome dao im je američki predsjednik Thomas W. Wilson navodeći potrebu “pune slobode za autonoman razvitak naroda Austro-Ugarske” u desetoj od svojih “Četrnaest točaka”.
Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. donio odluku o prekidu državno-pravnih odnosa Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom. Kao vrhovnu vlast Sabor priznaje Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno nastanak Države SHS. Šest dana kasnije, talijanska je vojska počela okupaciju dijelova istočnojadranske obale koju joj je Antanta obećala tajnim dijelom Londonskog ugovora iz 1915. godine.
Koliko je Italija bila ozbiljna u ostvarivanju onoga što je držala svojim pravom, pokazuje potapanje admiralskog broda Viribus Unitis koji je odlukom cara Karla predan izaslanstvu NV SHS u pulskoj luci.
“Akcija dvojice talijanskih diverzanata (Paolucci i Rosseti) bila je munjevita i zastrašujuće učinkovita - admiralski brod Viribus Unitis potopljen je zajedno sa svojim zapovjednikom Vukovićem Podkapelskim s kojim je u plavoj grobnici nestalo oko dvjestopedeset mornara.”
(Zlatko Matijević, Države Slovenaca, Hrvata i Srba)
Uzalud su se čelnici nepriznate državice žalili američkome predsjedniku pozivajući se na devetu točku kojom se izražava potreba “uspostave Italije u njenim nacionalnim granicama.” Nepriznata državica nije imala svoju vojsku da se pokuša sama suprotstaviti agresivnoj članici pobjedničke Antante. Iako je Wilson u svojoj prvoj točki ukazao na potrebu javne diplomacije, bilo je očito da Velika Britanija i Francuska neće osporavati ono što su Italiji garantirale 1915. godine.
Jedna je država ipak bila jako zainteresirana za Državu SHS i njezine probleme. To je bila Kraljevina Srbija koja je u nastalim prilikama vidjela mogućnost realizacije svojih interesa. Vođena Nikolom Pašićem, Kraljevina Srbija intenzivno je radila na širenju svojih granica pa je zato s pažnjom pratila osnutak Države SHS. Svi u Srbiji bili su svjesni prednosti svog položaja potkraj 1918.: bili su na strani pobjednika i premda je tek izašla iz rata, Kraljevina Srbija bila je država u punome smislu te riječi od Berlinskog kongresa, dok je Država SHS bila državom samo po ideji.
Država SHS imala je jasnu namjeru ulaska u širu državnu zajednicu upravo s Kraljevinom Srbijom. Našavši se u vrlo teškim vanjsko-političkim prilikama i suočena s unutarnjim rasulom koje je uzrokavao rat, prisiljena je realizirati svoju namjeru u kratkome vremenu. U tome je ležala ogromna opasnost na koju je glasno upozoravao Stjepan Radić, najistaknutiji hrvatski političar prve polovice 20. stoljeća:
“Gospodo! Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I vi mislite da je to dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića, može spasiti i usrećiti.”
Naime, Stjepan Radić ukazuje na problem uređenja buduće zajedničke države oko kojeg nije bilo suglasja unutar Države SHS, a još je veći problem bio što je srbijanska strana, svjesna svoje premoći nametala centralističko-monarhistički okvir sličan onome iz kojeg su narodi Države SHS upravo izašli.
Ženevska epizoda koja se odigrala početkom studenog pokazala je koliki je otpor u Srbiji prema novoj zajedničkoj državi “u kojoj će konstituanta doneti ustav”. Ideja federalizma srbijanskoj je strani bila posve neprihvatljiva i strana te je njihova namjera bila odgoditi rasprave o budućem državnom uređenju, odnosno čim prije provesti čin ujedinjenja.
Prvoprosinački akt izraz je svijesti srbijanske strane o premoći nad Državom SHS, ali i bojazni NV SHS da će se destabilizacija Države SHS nastaviti zbog unutarnjih problema, a prvenstveno vanjskih pritisaka. Stotinu godina kasnije možemo kritizirati djelovanje političara koji su Hrvatsku iz srednjoeuropskoga kulturnog kruga usmjerili prema balkanskome, ali pritom moramo razumijevati okolnosti i razloge koji su utjecali na njihove odluke.
